Autorska prava u eri „AI“: Kome pripadaju tvorevine „AI“?
Šta je AI?
AI (Artificial Inteligence, odnosno Veštačka inteligencija) je širok pojam koji ima veliki broj različitih definicija, usvojenih od strane računarskih eksperata i korisnika računara. Opšti konsenzus je da se ona odnosi na razvoj mašina i računarskih sistema koji mogu da razumeju i u određenoj meri zamene ljudsku inteligenciju.
Nakon što je kompanija Open AI objavila program ChatGPT pojavilo se posebno veliko interesovanje za veštačku inteligenciju, imajući u vidu izuzetne karakteristike i specifične mogućnosti ovog programa. U ovom trenutku brojni svetski tehnološki giganti razvijaju svoje chat botove (Bing by Microsoft i mnogi drugi). Posledice mogu biti brojne, a mnogi se plaše da će se određena zanimanja ugasiti (copyrighter, novinari koji rade sa jezgrovitim i kratkim informacijama i verovatno mnoga druga zanimanja) jer će ih Veštačka inteligencija zameniti, najpre u određenim aspektima, a zatim u budućnosti i potpuno. Krenimo onda redom.
AI je dala veliki doprinos zaštiti autorskih prava borbom protiv piraterije
U savremenom, digitalnom dobu autorska dela postala su dematerijalizovana. Primera radi, da biste slušali muziku više nije neophodno da posedujete nosače zvuka, niti da obavite bilo kakvu kupovinu iste, dovoljno je da pristupite određenim kanalima kao što su Deezer i Youtube. Trošak povrede autorskih prava sveo se na nulu i piraterija je doživela procvat. Tada je veštačka inteligencija počela da se koristi u službi zaštite autorskih prava. Već preko jedne decenije postoje određeni algoritmi veštačke inteligencije koji u digitalnom svetu sakupljaju informacije na osnovu kojih prepoznaju delo koje je “piratizovano”, odnosno kojim se krše autorska prava. Kada algoritmi АI takvo delo pronađu, uklanjaju ga sa elektronskih servisa, tj. sa Interneta.
Može li AI zaista tražiti autorstvo na delima koja generiše?
I da li bi se u Srbiji AI mogla kvalifikovati kao autor i zadržati autorska prava na delima koje stvara?
Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima, nosilac autorskih prava mora biti fizičko lice, sa jedinim izuzetkom kada je u pitanju filmska produkcija, gde nosilac autorskog prava može takođe biti pravno lice, odnosno producent čije ime je naznačeno u samom filmu. Dodatna prepreka za prepoznavanje AI kao autora je da, prema Zakonu o autorskim srodnim pravima, delo mora biti duhovna tvorevina autora, što je nespojivo sa prirodom AI kao računarskog programa jer je duhovnost isključiva karakteristika ljudskog roda.
Ovakvo rešenje Zakona o autorskim i drugim srodnim pravima isključuje mogućnost da se AI prizna kao autor, te da za nju vaze i na istu se odnose autorska prava i pripadajuće obaveze definisane ovim zakonom.
Da li je situacija drugačija u drugim jurisdikcijama?
Kancelarija za autorska prava Sjedinjenih Država objavila je Izjavu o politici (Statemenf of Policy), 16. marta 2023. godine, u vezi sa autorskim pravima dela koja potiču od AI. Sa stanovišta Kancelarije jasno je utvrđeno da autorska prava mogu zaštititi samo materijal koji je proizvod ljudske kreat ivnosti. Što je najosnovnije, pojam “autor” koji se koristi u Ustavu kao i u Zakonu o autorskim pravima, isključuje sve stvaraoce koji nisu ljudi.
U jurisdikcijama kao što su Velika Britanija i Novi Zeland, relevantno zakonodavstvo uključuje odredbe za vlasništvo nad autorskim pravima na delu koje je stvorila AI. The Copyright, Designs and Patents Act 1988 (Ujedinjeno Kraljevstvo) deo 9(3), predviđa da je u slučaju dela koje je kompjuterski generisano, autor onaj “sa čije strane je preduzeta radnja neophodna za stvaranje izvedenog dela”. Ako je određena osoba instruirala, odnosno programirala AI da stvori određeno delo, ta osoba će biti autor dela.
Predlog rešenja za zaštitu tvorevina AI
Većina jurisdikcija se slaže u tome da autorsko delo pripada autoru, a to mora biti čovek. U tom smislu, pravnu zaštitu za ono sto je nastalo kao proizvod veštačke inteligencije trebalo bi da uživanju programeri koji su kreirali softver, odnosno kompanija za koju oni rade.
Ovo je danas veoma aktuelna tema kojom se bave pravnici u celom svetu. Postoje tri teorijska koncepta u odnosu na mogućnosti zaštite tvorevina veštačke inteligencije, a to su:
- Autorskopravna zaštita;
- Patentna zaštita;
- Posebna vrsta zaštite, odnosno sui generis zaštita.
Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima, da bi određeno stvaralaštvo dobilo autorskopravnu zaštitu, ono mora biti originalna tvorevina autora izražena u određenoj formi. Samo ta konkretna forma u kojoj je originalnost izražena uživa pravnu zaštitu autorskog prava. Zato se za autorsko pravo kolokvijalno kaže da ono štiti formu a ne suštinu. Sa druge strane, prednost je u tome što je autorskopravna zaštita najbrža, odnosno onog trenutka kada delo nastane odmah uživa zaštitu, čak i pre objavljivanja, koja je i besplatna.
Patentna zaštita, shodno Zakonu o patentima, odnosi se samo na pronalazak iz oblasti tehnike, koji je nov, koji ima inventivni nivo i koji je industrijski primenljiv. Takođe, za registraciju patenta potrebno je proći kroz složen proces pisanja patentne prijave i istraživanje patenta u upravnom postupku i plaćanje takse. Sa druge strane prednost je u tome što se radi o jačoj pravnoj zaštiti monopolskog tipa, gde se štiti inventivna ideja a ne samo forma u kojoj je ista izražena, kao što je to slučaj kod autorskopravne zaštite.
Posebna vrsta zaštite koja obuhvata određene aspekte autorskopravne zaštite možda bi bila najbolje rešenje. Autorskopravna zaštita obuhvata imovinska i neimovinska prava. Pravo autora, osnosno paterniteta, kao neimovinsko pravo, ne bi imalo smisla priznati programerima, ili kompaniji za koju rade, jer bi dovelo do apsurda da npr. programer koji nema nikakvo muzičko obrazovanje niti talenat za muziku, u kratkom vremenskom periodu bude priznat kao autor velikog broja muzičkih dela koje je stvorio njegov program. To bi demotivisalo umetnike koji sami stvaraju muzička dela i devalviralo njihov rad. Sa druge strane, pravo na izmenu dela, koje takođe spada u korpus neimovinskih prava, treba priznati programeru, budući da je on u krajnjoj liniji ipak stvorio delo, primenom svog programa, odnosno AI. Trebalo bi propisati takođe da delo stvoreno putem veštačke inteligencije nosi određenu oznaku, npr “AI” kako bi bilo jasno o kakvoj vrsti kreacije se radi. Sa druge strane, imovinska prava na delu stvorenom posredstvom AI trebalo bi priznati programerima, odnosno kompaniji za koju oni rade, jer su uložili sredstva u razvoj programa (pravo na eksploatisanje, prodaju, davanje u zakup, licenciranje).
Šta kaže EU?
EU se u poslednje vreme bavila etičnošću upotrebe veštačke inteligencije, odnosno ograničenjem njenih dometa, u svrhu zaštite ljudskih prava. U decembru prošle godine Evropski parlament uskladio je predlog uredbe pod nazivom Artificial Inteligence Act. Jedan od glavnih ciljeva EU kada se radi o veštačkoj inteligenciji je mogućnost da se spreči da pomenuta ograniči neka ljudska prava (zloupotreba podataka o ličnosti, profilisanje koje se masovno koristi u Kini, a u EU i kod nas je zabranjeno primenom GDPR konvencije koja je u celini kod nas harmonizovana, prevedena i zove se Zakon o zaštiti podataka o ličnosti).
Šta možemo očekivati u (bliskoj) budućnosti?
Očekuje se da će AI nastaviti razvoj brzim tempom u skorijoj budućnosti i da će proizvoditi sve sofisticiranije i originalnije rezultate koji će predstavljati izazov za postojeće zakone o autorskim pravima. Međutim, u prirodi je zakona da ide u korak sa tempom promena u društvu i neizbežno je da će biti usvojene nova rešenja koja se tiču ove teme. Očekuje se da će se naći kreativna rešenja, kako u Srbiji tako i u ostatku sveta. Neizvesno je u kom pravcu će ovaj kreativni proces ići, te ćemo morati da sačekamo i vidimo kako će sudovi i različite jurisdikcije širom sveta i u našoj zemlji reagovati na sve veći broj stvaralaca koji nisu ljudi.
Za više informacija o ovoj ili bilo kojoj drugoj pravnoj, poreskoj ili poslovnoj temi, slobodno nam pišite na [email protected] u bilo koje vreme ili nam se javite na broj telefona +381113281914 svakog radnog dana od 08:30 do 16:30